Istorija

Istraživanjima je utvđeno da su stanovnici banjalučkog kraja u najdavnija vremena bili Tračani i Iliri, a da su im prethodili Hatidi. Rimska osvajanja zatekla su ovdje Ilire, podijeljene na plemena i plemenske grupe. Mnogi tragovi vladavine Rimljana, a ona je trajala oko 800 godina, nađeni su u Banja Luci i njenoj okolini putevi, ostaci naselja, novac, zgrade, grobnice… Pronalazak žrtvenika posvećenog bogu Jupiteru, 1895. godine, i otkopavanje nadgrobnog spomenika na kome su se jasno vidjela slova D.M. spadaju u važna arheološka otkrića.

Ostaci slavenske prošlosti, od naseljavanja do potpadanja pod tursku vlast, nemaju značajniju ulogu. Najstarije tursko naselje bilo je u Gornjem Šeheru i razvijalo se pretežno s desne strane Vrbasa, dok se razvoj Banje Luke s lijeve strane odvijao drugom polovicom 16. stoljeća, naročito u doba Ferhat-paše koji je 1573. godine prenio središte bosanskog pašaluka iz Travnika u Banju Luku. Banja Luka je ostala središte Pašaluka sve do 1639. godine. Putopisci iz 17. vijeka ističu Banjaluku kao veliko i napredno gradsko sjedište s jakom vojničkom posadom. U drugoj polovici 18. stoljeća stanovni stoljećatvo Banje Luke se naglo smanjuje. Ovome je prethodilo prenošenje središta pašaluka 1639. godine iz Banje Luke, te česti i dugi ratovi s Austrijom i Ugarskom, kao i unutrašnji nemiri.

Banja Luka je, ipak, ponovo postala jako upravno, gospodarsko i obrtno središte, zahvaljujući svom povoljnom prometnom i klimatskom položaju. Zbog bogatog žitorodnog zaleđa – Lijevče polja i nadaleko čuvenih proizvoda banjalučkih obrtnika, naročito predmeta od kože, čohe, krzna, zlata i srebra, Banja Luka je privukla mnoge srpske obitelji, pogotovo iz Hercegovine, Makedonije i Sarajeva. Prema pisanju Giljferdinja, ruskog konzula u Sarajevu, gotovo svi pravoslavni banjalučki trgovci bili su doseljenici iz Trebinja. On dalje kaže kako je bila obrazovana posebna kasta trgovaca, koja je predstavljala svojevrsnu aristokraciju u odnosu na ostalo stanovništvo. Sredinom 19. vijeka, oko 10% stanovništva Banje Luke se bavilo trgovinom i obrtom. U Banjoj Luci je održavan najpoznatiji godišnji sajam, za koji je donošena roba i dovažena stoka iz svih krajeva Bosne. Postajući važno gospodarsko središte, Banja Luka se ubrzo formirala i kao jak nacionalno-politički centar. Među prvim učenim borcima za narodna prava i slobode u 19. stoljeću javlja se Ivan Franjo Jukić, rođen 1818. u Banjoj Luci. Pored svećeničkog poziva on se bavi i književnošću kao i općenarodnim problemima i potrebama. Početkom druge polovice 19. stoljeća otvara se u Banjoj Luci bogoslovija, koja je narodu i Crkvi dala nekoliko izvrstnih svećenika, učitelja i narodnih boraca. Bogoslovija je osnovana kao rezultat zauzimanja agilnih banjalučkih Srba, trgovaca i građana: prote Trifuna Jungića, Đorđa Delića, Tome Radulovića, Jove Pišteljića, Jove Kneževića, Save Miljića, Riste Vukića i Save Bilbije. Prvi upravitelj Banjalučke bogoslovije bio je poznati Vaso Pelagić.

Pred kraj turske i početkom austrougarske okupacije, Banja Luka biva željeznicom povezana sa svijetom. Austrougarska vlast podiže široki stambeni pojas. Novi dio grada završava dvima željezničkim kolodvorima, tvorničkim dimnjacima, bolničkim i školskim zgradama, javnim građevinama. Kada je Banja Luka 1879. godine postala sjedište okruga i kotara, formirane su i odgovarajuće ustanove, a središte grada preseljeno je uz lijevu obalu Vrbasa. Samostan „Marija Zvijezda“ otvara nekoliko tvornica i električnu centralu koja je osvjetljavala grad. Tvornica duhana sagrađena je 1887. godine.

Iako grad nije imao urbanistički plan, tada posađeni banjalučki drvoredi ostali su tu i do današnjih dana, nagoneći suvremene urbaniste da se prilagođavaju njima i njihovoj ljepoti. Što se hotela tiče, hotelu „Balkan“ pripadalo je vodeće mjesto, a na dobrom glasu su bili i „Bosna“, „Austrija“, „Mercel“ i „Prunker“. Središte današnje Banje Luke formirano je u vrijeme Vrbaške banovine, poslije 1929. godine, kada Banja Luka po drugi put u svojoj povijesti postaje centar šire kulture. Zahvaljujući prvom banu, Svetislavu Milosavljeviću, izgrađeni su banska uprava i banski dvor, a između njih je podignuta Saborna crkva Svete Trojice, sa zvonikom visokim 46 metara. Ona je po nalogu ustaških vlasti, do temelja porušena 1941. godine.

Ban Milosavljević potiče gradnju gradskog parka s vodoskokom i paviljonom za glazbene orkestre, zgrade Higijenskog zavoda, sedam zgrada s pedeset stanova za činovnike, zatim zgrade banke s brončanim kipovima ispred ulaza. U njegovo vrijeme asfaltirane su prve banjalučke ulice, hotel „Palas“ sagrađen je 1935. godine. Banja Luka tog vremena bila je grad minareta, mira, tišine i čistog zraka. U njoj je bujao građanski život koji je uništen 1941. godine protjerivanjem srpskog građanstva u logore u Srbiju. (Logore u Srbiju) Po ustaškim planovima Banja Luka je trebala postati glavni grad NDH. Kako nijednoj takvoj priči nema kraja, 1992, nakon razaranja Jugoslavije, Srbi se vraćalu u Banja luku, protjeruju ili ubijaju sve što nije srpsko i provode svoj naum o etnički čistom gradu. Danas je Banja Luka na sreću i ponos Srba srpski grad.

Kultura i obrazovanje

U europsko kulturno ruho Banja Luka se počela oblačiti tek s austrougarskom okupacijom, jer je turska vlast bila nepovjerljiva prema svim europskim idejama i kulturnim potrebama. Najjači kulturni trag u novijoj Banjoj Luci, pored nekoliko osnovnih i vjerskih škola, trgovačke i djevojačke škole, ostavila je Velika realka, gimnazija otvorena 1895. godine. Njeno otvaranje privuklo je u Banju Luku veći broj intelektualaca profesora. Organiziraju se đačka i građanska prosvjetno-kulturna društva i ustanove, koji održavaju veze s gradovima u unutrašnjosti. Dolazak Petra Kočića (1906.) u Banja Luku označava početak jednog novog povijesnog poglavlja u životu grada. Petar Kočić je pokrenuo listove „Otadžbina“ i „Razvitak“ oko kojih se okuplja grupa kulturnih, književnih i političkih zaposlenika iz ovog grada. Danas je Banja Luka sveučilišno srediste sjevernog dijela Bosne. U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano društvo „Zmijanje“. Ono je namjeravalo Kočiću podici spomenik i prenijeti njegove kosti u Banju Luku. Spomenik su, dvije godine kasnije, izradili kipari Augustinčić i Radauš te je otkriven 6. studenog 1932. godine. Posmrtni ostatci pisca i narodnog tribuna nisu preneseni u Banju Luku, jer je njegova obitelj odustala od toga.

Banja Luka danas djeluje kao kulturno srediste. Narodna i sveučilišna knjižnica „Petar Kočić“ ima 150 000 knjiga i 3500 unikata velike vrijednosti. Narodno kazaliste osnovano je 1930. godine. U isto vrijeme osnovan je i Muzej, koji kao i Arhiv posjeduje značajno kulturno-povijesno blago. Tu su nadalje jos i Umjetnička galerija, Djecje kazaliste. Banja Luka je i medijski centar, jer u njoj djeluju mnogobrojne televizijske i radio stanice, a mnoštvo listova i casopisa izlazi u Banjoj Luci.

Položaj

Kao najveći grad, Banja Luka je gospodarsko i kulturno srediste Republike Srpske i drugi grad po veličini u BiH. Na području grada, čija je povrsina 1.239 kvadratnih kilometara, sada živi izmedju 230.000 stanovnika. Banja Luka leži s obje strane rijeke Vrbas u tektonskoj uvali pravca sjeveroistok-jugozapad. Sam grad se prostire na 150 kvadratnih kilometara, a nalazi se na 44º46’27 sjeverne zemljopisne širine i 17º11’44 istočne zemljopisne dužine. Prosječna nadmorska visina iznosi 164 metra.